Moja zemlja ..

Oh, moj Boze.. Kako sam samo sokirana ljudima, njihovim postupcima, odjevanjem, dogadjajima od sinoc.. Za nepovjerovati sta se sve desava.. Nakon dugo vremena izasla sam s prijateljima van. Petak, neko ludilo medju rajom vlada. Puni se kojekvih ocekivanja, dogadjaja, a ja krenula onako coolerski, opusteno. Ulazimo u klub, poluprazan. Kao da je neko umro, uzas jedan. Pitam prijatelje sta je ovo poluprazno, kad rekose mi da u drugom klubu nastupa J.K. (Jelena Karleusa). Ah,tako znaci, siroke narodne mase su tamo. Insomnia i ostale pjesmice ;)).. Za manje od satic vremena, napuni se klub. Svi udjose odjednom, kao da su iz nekog bus-a izasli, hihi.. Stojim, pijem pice i posmatram te siroke narodne mase. Razno razni profili ljudi, raspon godina od 15 - 45 godina, za nepovjerovati. Gledam te djevojke, nekako su mi sve iste, duga plava ili  smedja kosa, slicna ili ista odjeca na njima, stil sminknja.. Djevojcice od 16-17 godina, polugole, kao da su krenule na plazu. Sve kao da su izasle iz pornica, sto bi rekla jedna moja prijatelja. Kaze furaju se na to. Pitam se gdje su im roditelji i sta oni kazu na to njihovo odijevanje, pijane, neke su i pod dejstvom narkotika. Svi zure u njih, jer su polugole. Stari vukovi ne skidaju poglede s njih, o Boze kako ogavno. Na sred kluba , momak i djevojka, haman potpuni neznaci "jedu" jedno drugo. Pokusavam da shvatim kako to da se potpuni neznaci pocnu tako tako da se "jedu".. Jel to hemija, alkohol, narkotici..  Sta je to ustvari.. Oh, vidjela sam i neke poznanike, koji imaju duge veze, a ljubakaju se okolo s nekim djevojcicama, nisam mogla vjerovati svojim  okicama . Pa, gdje je ta ljubav, postovanje prema djevojci.. Gdje se to sve izgubilo.. I dok posmatram te momke, djevojke, svi su okrenuti prema jednom mjestu i ja se okrenem da vidim gdje to oni i sta gledaju tako zanimljivo. Kad tamo mlada dama od nekih 18 godina plese, skoro pa gola.. Plese cijelu noc jadnica za neke sitne novce. Pitam se jel to toliko neophodno da plese za taj sitnis ili je to samo njen hir.. Bog sami zna sta je upitanju. A, i masa je sponzorusa tu, kojekvih frajera, ustvari fol frajeri.. Izvikani u carsiju da su frajeri,a ustvari nigdje veze. Smijesno.. Ostalo sam sokirana tim ljudima, njihovom pricom, postupcima. Ne mogu ja to ni opisati , to treba vidjeti, dozivjeti.. Rijeci ponekad ne mogu da opisu pravo stanje. Nakon ovog petka, mislim da duzi vremenski period necu izaci u neki klub. Treba mi odmor nakon ovog.. 

Jutros me sunce "poskakiljalo" po okicama i obrazima. Oh, na cas sam bila sretna, jer je sunce sijalo.. Ustanem iz krevetica, otvorim prozor, a zrake obasjase moju sobu.. Kako lijep prizor.. Napravim si ness i sjednem za komp, jutarnja rutina.. Malo provjerim mail, pa fejs, javim se raji, i tad kujemo planove gdje cemo, sta cemo danas.. Dok sam provjeravala mail, ugledah da je sesti oktobar.. Iznenadih se pravo da je vec oktobar i to sesti, uhh reko pice ovi dani.. A, ja se malo izgubila u vremenu, ccc, desava se ;))..

Gledam u datum i kontam zasto mi je urezan u pamcenje.. Uzmem svoj rokovnik da pogledam jel nekom danas rodjendan, kad ono nije.. Zaokruzen datum, al nema opaske..Hmm, reko sta li je.. Ne mogu se sjetiti.. I nastavim igrati svoju omiljenu igricu, reko sjetit cu se.. Nakon satic shvatim sta je upitanju.

Vratim se u proslost, tacno prije godinu. I tada je sunce obasjavalo ulice, a lagani povjetarac je nosio zute listice, bilo ih je po svuda, a, nas dvoje smo zurili u stan da pakujemo stvari, jer je on morao ici za par sati. Na samu pomisao da ide osjetila sam mucninu, tegobu u zelucu. Odjednom mi se nije dalo pomoci mu, ma ustvari nisam zelila da ide. Jedino sto sam zelila jeste da ostane tu, da odustane od svojih ciljeva. U tom trenutku, dok smo pakovali stvari, bilo je toliko toga sto sam zeljela reci, al jednostavno nisam imala snage, kao da mi je neko "ukrao" glas.. Sto bi narod rekao, "slike ima, tona nema "..On me samo gledao tuzno, cutao je, stavljao je stvari u kofer.. A, ja sam tad zelila da kaze, ostajem bebo, al nista od toga. Puste zelje moje.

Kako se blizio kraj pakiranju, tako i ja shvatih da se blizi rastanak. Oh, sto je ruzna rijec taj rastanak. Ma, ko je izmisli, misa li mu !? Nakon satic vremena, uzesmo kofer, zakljucasmo stan.. Stojimo u liftu, oboje cutimo, previse teska i mucna situacija.. Izadjasmo i stavismo kofer u gepek, i tad shvatih da on stvarno ide. Zagrlio me jako, a ja sam osjetila kako oboje drhtimo, kako se topla suza slijeva niz moj obraz. Dok me grlio izgovorio je : " Nikad mi nije bilo teze otici iz Zenice. Volim te misu. Budi dobra, vidjet cemo se brzo..".. Jos uvijek me te njegove rijeci odzvanjaju u glavi, kao da ih je danas izgovorio.. Potom mi je rekao da krenem prema kuci, i da se ne okrecem, valjda da ne bi vidio moje uplakano lice, da mu ne bih maknula da stane. Poslusala sam ga, i krenula kuci, ne okrecuci se, da ne bih oboma otezala rastanak.

Htjela sam napisati i kako dodjoh do kuce, al me prekide pjesmica Ane Stanic, koja kaze, :" Bar javi se, suze mi rasteraj, od tuge sacuvaj me. Zatvorim oci i vidim: ti smejes se.. Pogledam, pomislim :bices tu, al nema te.."..
Kazu da kad nesto jako  i iskreno zazelis da ce to da se i ostvari. I ja sam pozelila da ti cujem glas. Pa,mozda se i ostvari, jer postoji jaka zelja..Mozda danas udovoljis mojoj zelji ;)))..

Prije par dana prijateljica mi se povjeri, i kaze da je postala ovisnica o Facebook-u ili vam fejsu. Mislim da bi njen zivot izgubio smisao kad ne bi dan dva bila na fejsu. Jednostvno je odusevljava to sto preko cuda zvanog, fejs, moze pronaci davno izgubljene prijatelje iz obdanista, skole, s odmora, ili postavljanje fotografija. Oh, to cudo, pruza svakojake mogucnosti, osim chata, slanja privatnih poruka, tu su i kvizovi putem kojih saznamo koji smo lik iz crtanog filma, koji smo vojskovodja, ili kada cemo se udati, koliko cemo imati djece, i masu drugih stvari. Ma, ko jos vjeruje u to !?  Uhh, pa umalo da zaboravim da svojim prijateljima mozemo slati poklone, elektronkse cevape, koktele, cokoladice .. Smijesno..A, tu su i neizostavne igrice, kao sto farma, (uzgajamo zivotinjice, sadimo, beremo povrce ), onda trezer island..I htjeli mi priznati ili ne, svi smo ludi za njima, igramo ih ,ustvari se tako odmaramo...

 Na listi, imamo svi po 400 osoba, prosjek neki, a poznajemo njih 200.  Ma, s nekima ni rijec nikad nismo prozborili, ccc.. Neki nas samo jednom u zivotu vide, i odmah zahtjev za "prijateljstvo" ...  E, to ne shvatam.. I kako je ova tehnologija uznapredovala, sve se manje vidjamo s dragim ljudima, rodjacima, pihh.. Izgubili smo se u vremenu, totalno.. Haman nam je sav zivot posao, faks i fejs.. Na tom cudo svasta covjek vidi, cuje, procita- prava je mahala, haha..


Kad se samo sjetim godisnjih odmora prije par godina, dok jos ova tehnologija nije ovoliko uznapredova. Upoznamo neke raje, razmjenimo kucne adrese i lagano pisanje pisama.. I to napisemo 2-3 pisma i kontakt se prekine.. A,sad cim se vratimo s godisnjeg odmora, dobijemo mali milion zahtjeva za prijateljstvo, milion notifikacija, oznacio vas ovaj onaj na fotografiji, onaj je komentarisao vasu fotografiju.. I tako to ode u nedogled... I onda nebulozni razgovori s doticnom gospodom..

Prokletinja je ovaj fejs.. Mnogi su se upoznali preko njega, okoncali svoje veze, brakove, cccc, izvrijedjali.. bljak, bljak..

A, ko je krivac sto ovo cudo postoji !? Malo sam guglala i saznam ko su krivci.. Krivci su Mark Zuckerberg i Dustin Moskovitz.. Fejs nastaje u ljeto 2005 godine, kupovinom domene facebook.com koja je navodno  kostala oko 200 000 dolara. Fejs broji oko 400 miliona clanova, i samim tim je druga drustvena mreza u svijetu, poslije Myspace-a.. 
Mislim da je bilo dosta lupetanja gluposti o fejsu.. Uzivajte dragi i drage moje.. I pazite koga prihvatate za prijatelje.. Ne morate uvijek kliknuti na comfirm, postoji i delete, hehe..

31. 08. 2010.

Utorak.. Tezak dan za mene, al bas tezak.. Prije svega vrijeme tesko, pa onda desavanja, situacije.. Tezak zrak, truje nas prokleti Mittal.. Hmm, neka nadrogirana djevojka iz Svice pokupi covjeka na biciklu, ludjakinja vozila 160 km/h.. Covjek na mjestu mrtav, dijelovi njegov tijela su se nalazili svuda.. Kod Shoping centra neka dva autica se "cvaknuli".. Svasta u ovom mom gradu..

Najvise bi voljela kad u kalendaru ne bi postojao 31. august.. Sigurno se pitate zasto..Na ovaj dan, tacno prije 21 godinu, moja mama je poginula.. I dok kucam ovaj post, moje ruke se tresu, i oci su pune suza.. I ja napisem nesto, pa obrisem, sve mislim lose pisem.. Sad cu podjeliti s vama pricu koju su meni pojednici ispricali, vezanu za smrt moje mame..Kazu nesretan slucaj..Bilo je to 31.08.1989 godine..  Bila sam mala, imala sam samo godinu i pol..Ne sjecam je se uopce, al je nosim u svom srcu,dusi.. Mama je peglala ves, a ja trckarala okolo nje.. I nadje su te neka voda, valjda za peglu, ma ko ce sad znati za sto je bila namjenjena..I mala djevojcica (ja) trci okolo, nemirno celjade (dijete), i prospe tu vodu, i mama spusti peglu na tu lokvu, i nastane spoj.. Pokvarena pegla, slaba izolacija kabla na pegli i voda.. Smrt ...Al, ne odmah.. Docekala je hitnu, i kod Lamele, kad je hitna skretala za bolnicu, moja mama je izgubila bitku za zivot.. Tragedija..   Ovo je prica koju su meni pojedinci ispricali.. Osjecam se krivom, jer sam prosula vodu, kriva sam, jer sam bila mali sejtan ili vrag, kako god zelite.. I citav zivot ce me pratiti tad dogadjaj i uvijek cu se nositi s krivicom.. Djaba mi ljudi pricali da nisam kriva, da sam bila mala, da je to bial sudbina, ono nesto jace u meni kaze, "Mrvicak, kriva si.."..Mozda je krivnja i opravdana, ko ce to sad znati..

I danas popodne, odem u cvjecaru.. Gledam silno cvijece, i kontam sta bi se svidjelo mojoj majci.. Gledam crvene ruze, i odlucih se da uzmem jednu.. I teta pita kako da je upakuje.. Reko ja bih samo ruzu, onako bez icega.. Nosim je majci na mezar.. Odem na mezar sa  prijateljicom..Hvala ljubice moja..  Prilazim mezaru, cijelo tijelo mi drhti, neki cudan osjecaj, tjeskoba, teret, koljena klecaju, jedva se krecem prema mezaru.. Noge teske, kao ingot..  Stignem do mezara, spustim ruzu.. Proucim Fatihu.. Kazem da je volim, iako nije sa mnom.. Sjednem u auto i krenem.. Jedva sam cekala da stignem kuci.. Stignem, i uvucem se u svoju sobu, mir, tisina, razmisljanja.. Pozivi, sms-ovi podrske stizu, zahvaljujem se svima na nesebicnoj podrsci.. Danas na ovaj tuzni dan, ocekivala sam jedan poziv, i cekala, i cekala, medjutim nije ga bilo.. Ne znam, da li  je ta osoba zaboravila na datum , ili jednostavno nije htjela da poveca bol i tugu.. Znam samo da mi je falila podrska te osobe..

R.I.P. mama..Volim te i uvijek cu..



 

Ustanem jutros, sto bi nase nane, babe, rekle na "lijevu nogicu"..Lose sam sanjala, a i neke pricice su me sinoc nazivcirale...Kontam kud bi, sta bi sa sobom u ta doba..Rekoh, odoh ja sama na kaficu..Bolje da izadjem iz kuce, i odem na kafu sama, da malo cooliram, nego da se posvadjam s nekim.. Spremim se, i izadjem..I prvi kafic je moj..Dodje konobar, pita sta cu popiti, a ja onako nazivcirana, rekoh, "pa,dragi ti, sta cu piti u 08.00 h, nego kafu.."..On me pogleda i ode..Kad za par minuta ide kafica, oh kako sam se samo obradovala :))..Kafica, cigareta, cvrkut pticica, novinice, ugodjaj za pozeliti..Uzivam ja u toj tisini, tom svom miru,  kad ulaze dvije djevojke, skripe stolicama, potpetice im kuckaju..Mislila sam ad ce me to cooliranje opustiti, da cu zaboraviti na to ustajanje "na lijevu nogicu", da cu ispuhati,a li sipak..Dosle te djevojcice i napravise dar-mar u kaficu, pokvarise sviam ugodjaj.. Kontam u sebi, pa drage djevojcice, gdje ste vi krenule tako rano u stiklicama..Doduse i nedjelja je, dan poslije subote..A, subota je kao udarni dan za izlazak i hodanje po kafanama..Hmm, pa ne ni kako bi ih opisala.. Dugokose djevojke, jedna plava, jedna crna, na stiklicama obje ,bucne, razmazana maskara..Ma, ukratko nemaju ni sekund lijepog ponasanja u sebi, bonton nula bodova..I sjedose one do mene, i odmah pocese da melju kao mlin..Uzela ih prica pod svoje.. Cejfim ja svoju kaficu, cigareticu i slusam njih, njihovu pricu..Znam, da je nekulturno, al su pravo glasne, pa  i kad ne zelis da cujes, primoran si ;)..Uglavnom, zakljucila sam da su bile u nekom klubu, malo se cugalo, i da su ih neki likovi pokupili..Pricaju o hotelu, mekanom krevetu, jakuzzi-u..A, likovi su im "mrak", neke starije persone, ma onaj ruzni, nevaljali milje ljudi.. Al, haman njima imponuje sto su bile s njima, a nisu svjesne da ce ih sutra zvati "sponzorusama".. I na toj svojoj kafici sam se izivcirala jos vise, ma ustvari ne shvatam  te osobe, kako mogu biti takve ..Sjedila sam jos malo, i onda shvatila da mi je bolje da idem iz kafica, jer svakakve informacije dopiru do mog mozga, a i ja sam vidno nazivcirana, tako da mi ne trebaju jos i njihovi problemi...

Sjedim u polutami svoje sobe, ne palim svjetlo, jer se bojim da ce mi ono pokvariti dusevni mir. I po ko zna koji put ja pokusavam da odgovorim na neka pitanja. Pitam se zasto sam ljetos medju toliko ljudi vidjela samo tebe, zasto mi je tijelo zadrhtalo.. Mislila sam da je to prolazna faza, ona strast, privlacnost, ali sam se zeznula..

Moja ljubav prema tebi se uvukla tiho, neprimjetno, kao sunce kada se ujutro uvlaci kroz prozore moje sobe i "skakilja" po licu. Onog trenutka kad si me poljubio ,ja sam zeljela zaustaviti vrijeme..

Znala sam kakav te glas prati, ali mi to nije bilo vazno. Znala sam da zabavljanje s tobom moze imati svakojake posljedice, ali sam ja, ja sam to prihvatila bez imalo razmisljanja. Nije me bilo strah  ,jer si ti bio ovdje stitio me ,a onog trneutka kad si otisao uhvatio me strah . Uhvatio me strah , jer nisi bio ovdje, dijelili su nas kilometri .Onog dana kad si rekao da odlazis, nestao je osmijeh s mog lica, a ostala je tuga, suze.. I tada sam ostala sama u okrutnom svijetu.. Nikad nista nisam mrzila u svom zivotu, ali sam pocela da mrzim. Mrzim proklete kilometre koji nas dijele, mrzim ove tuzne dane koji su se svili nad nama, koji nas kusaju, ispituju nase pragove tolerancije, jacine ljubavi...

 Tesko mi je boli me, svaki tvoj nedolazak na bitne datume.. Toliko sam zeljela da budes tu za moj rodjendan, a ti se nisi pojavio:((.. Sanjala sam o tvoj dolasku, i onda nista, nema te..Nesto je bilo vaznije od mene, mog rodjendana..
Ljubavi, ja te zelim ovdje, da smo stalno zajedno, da sve lose i dobre dane provodemo zajedno, da si u svakom trenutku budemo podrska, da te mogu zagrliti,poljubiti, a ne samo mastati da to cinim.. 

Prolazim kroz sve ovo , jer mi je stalo do tebe, tvoje ljubavi, do nas. Oprosti mi, ako sam nekad bila gruba prema tebi, ako sam ti nesto rekla sto te povrijedilo, nesto uradila. Uradila sam to sigurno iz bijesa, jer me nekad toliko povrijedis, ali zaboli mili i tad bi najvise voljela da si tu da vidis kako placem ,kako me boli..

Hmm, opet ti!? Opet ja !? Ma, ponovo nas dvoje na istom mjestu kao i prije par mjeseciji ..Ponovo me zoves i ja ti se javljam i srce mi strasno kuca. Zasto ??

Mislila sam da sam se rijesila tog osjecaja ,tacnije osjecanja prema tebi. Toliko puta mi padnes na pamet, i onda pocnem da razmislja mo tome zasto vise nismo skupa i nikako da pronadjem pravi razlog,kao da se negdje sakrio .Jedino sto znam jeste da te moram zaboraviti sto prije.

Zaboravit cu te, moram, vjeruj mi. Htjela sam biti uz tebe, ali tvoj egoizam nije dozvolio, jer nisi naucio davati, dijeliti ljubav s drugim .Boli me, boli me.. Bole me tvoji postupci, tvoji ciljevi.. Zasto si mili takav? Zasto je taj cilj bio vazniji od mene?Zar mislis da je bolje imati prokleti novac, a  u dusi biti nesretan, neispunjen !? Jel znas onaj stih, " nije sreca para puna vreca, to znaju oni sto je imaju.. "
 
I sad kad je kraj, pitam se zasto si uopce bio sa mnom, sta te to privuklo.. Jesi li bio iskren??

Tu sam bebo, al nisam tu.. Tacnije nisam tu, na ovom svijetu,od kad te nemam, od kad nisi uz mene..